Burna događanja na skupštini Hrvatskog nogometnog saveza komentirao je i hrvatski premijer Zoran Milanović, kojem je Zdravko Mamić poručio da ga 'preklinje i kleči pred njim, samo da primi delegaciju UEFA-e'.

Predsjednik Vlade ne boji se moguće radikalizacije odnosa s UEFA-om, kao ni prijetnji o izbacivanju hrvatske reprezentacije i klubova iz međunarodnih natjecanja.

"Ne znam da prijeti izbacivanje reprezentacije i u to ne vjerujem. To vam govorim kao navijač. Kao političar, državnik i predsjednik Vlade mogu reći da mi itekako radimo, ali ne zbog Platinija ili HNS-a, nego zato što je to sustav javne sigurnosti i to je dokumentirano u pismu koje su dvojica ministara poslala predsjedniku UEFA-e. Bude li na kraju nekakvih posljedica, za to ne da neće biti odgovorna Vlada, niti ona prošla Vlada, nego isključivo ljudi koji u tom Savezu zarađuju 'mastan' novac i koji pokazuju relativno nisku razinu svijesti. Ne svi, neki su po mojim kriterijima odgovorni ljudi, a neki nisu. Ali da ćemo za to snositi odgovornost mi koji radimo za 2.000 ili 3.000 eura koliko neki zarade u minuti, to nije u redu i nije pravedno. To neće biti tako", poručio je premijer.

Milanović ne krije da je razočaran dosta oštrim tonom pisma koje mu je nedavno uputio predsjednik UEFA-a Michel Platini, ali i reakcijom predstavnika Hrvatskog nogometnog saveza koje su uslijedile nakon tog pisma.

"Pismo koje je on poslao meni, čujte, meni je drago, ali ja sam državnik i odgovaram biračima, primam za to nekakvu naknadu i ne volim kada se pismo koje je upućeno meni, uputi i nevladinoj udruzi, Hrvatskom nogometnom savezu, koji ne snosi nikakvu zakonsku odgovornost za to. A onaj tko želi sa mnom komunicirati, pisati mi i tražiti moju potporu i potporu mojih ministara u rješavanju nekih problema koje se tiču jedne međunarodne organizacije, neka to ne radi 'urbi et orbi', tako da pismo dođe na deset adresa i da ga onda svatko tumači na svoj način. Imam s time problem, a i trebali biste imati i svi vi kao hrvatski građani. Jer ovo je država, kakva je da je, ali je naša država i vodimo je ozbiljnije i odgovornije od većine onih koji su u nogometu ili nekim drugim sportovima", istaknuo je Milanović.

Vlada je u ponedjeljak odgovorila Platiniju, te u pismu kojeg supotpisuju ministri sporta i policije Željko Jovanović i Ranko Ostojić, poručila kako je svjesna problema s huliganima i da rade na rješavanju tog pitanja. Iznenađujuće oštro su ustvrdili da je Platinijevo pismo hrvatskoj Vladi bilo diplomatski neprimjereno, pogotovo u vrijeme kad problemi s huliganima postoje diljem Europe, a samu UEFA-u potresaju korupcijski i kladioničarski skandali.

"Tko god hoće, može pisati. Ja ću svako pismo pročitati, a naročito kada dolazi s jedne ozbiljne razine, ne državne razine, nego NGO-vske razine, iz inozemstva, ne iz Hrvatske i to ne iz NGO-a koji se bavi ljudskim pravima, nego koji se bavi poslom u kojem se okreću milijarde dolara, od kojih niti vi niti ja ne vidimo niti centa, i navijači. Učinit ću sve da stadioni budu sigurni, da bude reda, ali da ćemo se osjećati odgovornima ako iz prilike da zarade za sebe velike novce budu izbačeni neki ljudi, nećemo. Ja znam da je moja savjest čista", zaključio je Milanović.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Idem neko jutro na posao, ljut na hrvatsko zdravstvo što kasnim zbog čekanja u ljekarni izazvanog nekakvom nepotrebnom zavrzlamom oko recepata... kad me zaustavlja neki čovjek: "Oprostite, jel' vas mogu nešto pitati?"

"Pitajte", odgovaram zbunjeno, još zaokupljen svojim mislima.
"Mogu li vas zamoliti za pet kuna, da si kupim nešto za jelo", upita. Objašnjava kako mu je neugodno i kako me ne bi to pitao da ne mora. Promatram ga. Odjeven je radnički, prljave, grube hlače, na leđima vojnička vreća ili nešto slično, cipele umrljane bijelom bojom. Građevinac, soboslikar.
"Radio sam neki posao, ali ga ne mogu naplatiti", dodaje kao da se ispričava.
Ne ispričavaj se prijatelju, izvoli, meni moj rad srećom plaćaju...

A također neki dan, javio nam se jedan čitatelj jako uvrijeđen što ocrtavamo hrvatsku stvarnost nekim teškim bojama, "populistički" izvlačimo "teške priče hrvatskog puka koje nikoga ne zanimaju"... Ne znam je li autor tog prosvjednog pisma gospodin premijer Zoran Milanović ili netko iz njegove Vlade, no ako nije, bit ću iskreno iznenađen jer sam mislio da je taj maleni broj ljudi okupljen u Banskim dvorima još jedini koji još ne shvaća u kakvim smo mi svi zajedno govnima.

Mislio sam da su još jedini koji ne shvaćaju da ljudima koji moraju žicati koju kunu po ulici i onima koji su sretni što tima koji su prisiljeni žicati mogu nešto dati uopće nije važno tko će držati koju fotelju, tko će biti ministar turizma i u kakvim su odnosima predsjednik IDS-a i SDP-a. Ali da im znači je li neki ministar u sukobu interesa, je li financijski stabilan ili možda u problemima koji bi ga mogli učiniti... sklonijim da prihvati nezakonitu financijsku kompenzaciju u zamjenu za neku uslugu. Da primi mito, drugim riječima. I da ga novinari zbog toga imaju pravo pitati o njegovim osobnim financijama, a da je jednostavno nedopustivo da im to premijer zabrani. Novinari to moraju moći pitati jer svi znamo zašto su haenesovci svojim članovima slali mailove o ponudama za poslove i tražili da im se jave povratne informacije o članovima koji su se javili na natječaje. Društvo je takvo kakvo je jer su ga političari takvim napravili - zabranjujući pritom novinarima da postavljaju pitanjima.

Ali ekipa koja se okuplja na Markovom trgu naprosto ne vidi da ne može samo tako imati status koji zahtijeva za sebe, da ga mora zaslužiti. Ne vidi da građane naprosto boli neka stvar čak i za prepucavanja između SDP-a i HDZ-a, da ne vide "civilizacijsku razliku" koju spominje premijer Milanović bezočno koristeći jedan ozbiljan društveni problem za političko predizborno prepucavanje, a da im ona ionako ne znači ništa ako sa sobom ne donosi i civilizacijske tekovine kao što su socijalna sigurnost, pravo na rad, dostupno zdravstvo i starost koju se ne preživljava kopanjem po kontejnerima.

Oni ne vide da građane zapravo nije briga zašto je točno Zdravko Mamić završio u zatvoru, već im samo nije jasno kako se to dogodilo tek sada, ali da ih jest briga kada će ga grad Zagreb i država prestati filati njihovim novcem. Govor mržnje ionako je nešto što se događa svaki čas, a uhićen je tek onaj koji je taknuo ministra, ali dobro, nemojmo cjepidlačiti.

Na kraju krajeva, u čemu je razlika između Mamićeve izjave i izjave saborske zastupnice Ruže Tomašić o tome da je "Hrvatska za Hrvate" a da su "tek svi ostali gosti". Izjave dana netom nakon što je Mamić priveden, usput budi rečeno.

Građane zapravo totalno nije briga zna li Ingrid Antičević Marinović govoriti engleski ili ne zna (mada ih je čitava stvar izuzetno zabavila), ali ih boli 60, 70 ili 80 milijuna kuna koje će dati da bi se izabrali ljudi koji će za velike plaće sjediti u dalekom Europskom parlamentu. Izbori za EP savršeno su se mogli održati zajedno s lokalnima, a ovako su deseci milijuna kuna utrošeni samo zato da bi političari imali čime odvlačiti pažnju građanima od činjenice da postaju gladni.

Usred tjedna, tek drugi dan konklave, kad to nitko nije očekivao, zabijelio se dim iz Sikstinske kapele, pa ću i u ovom tekstu napraviti skok na svjetski događaj tjedna, izbor novoga pape. Franjo je na samom početku svoga pontifikata napravio fantastično puno gesta kojima je osvojio srca mnogih i pokazao u kojem smjeru želi voditi Crkvu. Od izbora imena i odbijanja nošenja zlatnog križa jer mu je njegov stari, željezni, sasvim dobar, preko jednostavnog "dobra večer" kojim je pozdravio okupljene na Trgu svetog Petra u Rimu, do vožnje autobusom "s dečkima" u rezidenciju nakon konklave. Sam je navodno platio troškove svog smještaja, čini se dobroćudnim, odaje dojam skromnosti i na tome insistira, nasmijan je i ponizan. Njegovo držanje i postupci za vrijeme vladavine vojne hunte u Argentini, međutim, za mnoge su kontroverzni, a pojavila se i vijest da je dao vrlo ružnu izjavu o ulozi žena u svijetu. Ta se vijest, međutim, kako se čini pokazala lažnom. Čovjek jednostavno nikad nije takvo nešto rekao, pa bih i o njegovoj prošlosti govorio s rezervom. U teškim vremena rijetki su ljudi koji su potpuno crni ili potpuno bijeli, kao u "Gospodarima prstenova" - svijet je siv i prepun nijansi, pa bih i o papi u sadašnjosti govorio kad vidim njegove nijanse.

Njegovi su postupci zasad samo geste i vidjet ćemo hoće li papa Franjo doista reformirati Crkvu u smjeru u kojem geste najavljuju, hoće li ona (a pod time osobito mislim na Crkvu u Hrvatskoj) pokazati više socijalne osjetljivosti i skromnosti - drugim riječima, hoće li biti manje oniksa.

Ne treba nasjedati ni na laži ni na geste, ali geste ipak znače puno.

Geste poput one da se Milanović ispriča profesorima jer ih je uvrijedio rekavši da Ingrid govori engleski bolje od nekih profesora engleskog jezika. Koga briga što je mislio na Dubravku Šuicu? Ljudima kojima si smanjio plaće i koje tretiraš kao drugorazredne građane duguješ barem jedno "Sorry, krivo ste me shvatili, nisam mislio na vas", ali jok. To je bullying, premijeru, kada kao nadređeni kinjite i omalovažavate one koji rade "za vas" odnosno za državu, a ne kada se kao novinar ili građanin zgražate nad činjenicom da vas netko tko vas treba predstavljati u bijelome svijetu sramoti jer ne zna zamoliti za prijevod. Ju mast rispekt pipl if ju vont dem tu trast ju.

Rispekt je gesta koja čak ništa ne košta. A da ne govorimo o financijski težim gestama - naravno da hrvatska država može podnijeti financijski trošak nepotrebno odvojenih izbora, naravno da može dati 265 milijuna kuna za 1.742 službena vozila, ali postavlja se pitanje zašto to čini. Zašto se jednostavno ne učini gesta i smanji taj trošak. Papa ide busom umjesto u limuzini, a Milanovićevi ministri na sastanak idu svaki u svom autu. A on, valjda zato što je veća faca, u njih čak devet. A argument da je kupovina novih automobila jeftinija od održavanja starih je uvreda zdravom razumu i svakome tko je ikad vidio automobil, a kamoli ga imao. I popravljao.

Hrvatska će, kao država, sve to preživjeti, no mnogi njezini građani neće. Barem ne bez slomljene kičme. A to je gore nego da nas, kao države, nema.

Jer - čemu i kome služi država koja ne brine za svoje građane?

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

SDP će biti na vlasti dva, možda i tri mandata, ustvrdio je nedavno u neslužbenom razgovoru jedan utjecajni socijaldemokrat, uvjeren da će Milanovićeva era obilježiti idućih deset godina domaće politike. Naš sugovornik ne spada u red fanatičnih stranačkih navijača koji po svaku cijenu u prvi plan želi gurnuti prestiž vlastite stranke, a pod tepih trpati njezine slabosti. Prije je riječ o realistu koji se uvijek libio velikih riječi i navijački obojenih procjena, svjestan koliko politička sreća može biti varljiva, a ćud birača prevrtljiva pojava.

U vrijeme kada sindikati otvoreno prijete skorim prosvjedima i izazivanjem prijevremenih izbora, čelnik oporbenog HDZ-a Tomislav Karamarko daje moratorij Vladi samo do 1. srpnja i ulaska u Europsku uniju do prvih velikih pritisaka na Banske dvore, a šef IDS-a Ivan Jakovčić javno priznaje da je Plan 21 mrtav i da Vlada imperativno treba novu paradigmu ako želi opstati, ovakav stav može zvučati prepotentno, pomalo i bahato. Spektar “Slobodne Dalmacije” istražio je argumente na kojima počiva uvjerenje – prilično rašireno i u samim Banskim dvorima – da koalicija ne samo da će izdržati ovaj mandat do kraja nego će dobiti i iduće parlamentarne izbore.

1. DA BI IZGUBIO, TREBAŠ IMATI NEKOGA TKO TE MOŽE POBIJEDITI
Tajna dobitne karte za SDP-ovu dugovječnosti na vlasti ne leži toliko u vlastitim kvalitetama, dobrim vizijama ili osmišljenoj strategiji kojom će izvući zemlju iz krize, koliko u slabom, uzdrmanom i izazovima vremena nedoraslom HDZ-u. Poharana kriminalom u svojim redovima više nego porazom na parlamentarnim izborima, najjača oporbena stranka još uvijek traži svoj put. Više od godinu dana nakon izbora oni imaju rejting koji ne prelazi 20 posto. Ta petina birača njihova je čvrsta jezgra, no za ugrožavanje vladajuće treba im velik iskorak u politički centar. A on ne voli tešku ideološku artiljeriju kojoj je sklon pribjegavati Karamarko; njemu više godi praktičan know-how koji na gospodarskom polju nude Domagoj Milošević i Martina Dalić u ekonomiji ili u vanjskoj politici Andrej Plenković. Birači centra, neodlučni glasači i građani koji nemaju jasno izraženu sklonost prema jednoj političkoj opciji u pravilu odlučuju o izbornim pobjednicima. Oni vole vidjeti rješenja za borbu protiv krize, ne arhaičnu frazeologiju s praga devedesetih.

Gordan Jandroković jedan je pripadnika mlađe generacije HDZ-ovih političara, s četverogodišnjim iskustvom ministra vanjskih poslova i dužnosti člana stranačkog Predsjedništva na kojoj se sada nalazi. On priznaje da HDZ prolazi teško razdoblje, no vjeruje da je prošlotjedni Sabor u zagrebačkoj Ciboni jasno signalizirao da se stranačka baza oporavlja.

– HDZ je dugo bio na vlasti, a vlast kvari. Imali smo korupcijskih afera, stranka je još uvijek u sudskom postupku. Iza nas je jedna teška unutarstranačka kampanja i, realno govoreći, naš rejting u takvim okolnostima i nije mogao rasti. No, u Ciboni sam osjetio da se u stranku vraća pobjednički duh – kaže Jandroković, koji na skorim europskim i lokalnim izborima očekuje potpuni obrat situacije i povratak HDZ-a na mjesto prve i najjače hrvatske političke stranke. Zvuči kao utopija? Možda, sve dok izborni semafor u svibnju ne pokaže tko je pukovnik, a tko pokojnik.

2. KOALICIJA ĆE TRAJATI SVE DOK TO ŽELI HNS, A ON SE VLASTI NEĆE ODREĆI JER NIKADA VIŠE NEĆE DRŽATI TOLIKI BROJ FOTELJA
Ključna poluga koalicijske stabilnosti Kukuriku saveza je HNS. Čak sa 14 zastupnika u Saboru, narodnjaci i na papiru i u praksi čine strateškog partnera socijaldemokratima. Imaju li oni razloga za izlazak iz koalicije? Politička pragma kaže da nemaju, pogotovo ne u situaciji kada bi na izborima, s rejtingom četiri puta manjim od onoga koji su imali uoči ulaska u savez sa SDP-om, samostalno mogli osvojiti jedno, eventualno dva zastupnička mjesta. I proći kao HSS nakon koalicije s HDZ-om: poražen, ponižen, mariginaliziran.

– Možemo se mi natezati sa SDP-om oko ovog ili onog pitanja, ali kad se strasti smire, voljeli mi to ili ne, opet moramo surađivati jedni s drugima – kaže jedan visoki dužnosnik HNS-a koji je svjestan da je svaka pukotina unutar koalicije prostor na kojemu mogu poantirati njihovi suparnici iz HDZ-a.

– Matematički, stvari stoje tako da koalicija bez ikakvih problema može odraditi ovaj mandat do kraja i zadržati dobre šanse da i nakon njega ponovno dobije povjerenje birača – procjenjuje predsjednik HSU-a Silvano Hrelja. Ovaj bivši sindikalac koji posljednjih šest godina uspješno kormilari najjačom umirovljeničkom strankom svjestan je da broj mandata koji u ovome trenutku u parlamentu kontroliraju SDP, HNS i HSU – čak i uz uvjet da IDS istupi iz koalicije, a Milanović ostane bez podrške dvaju njihovih zastupnika – više nego dovoljan za miran san. SDP, naime, ima 59 zastupnika, HNS 14, a HSU četiri. Ukupno, uz podršku dojučerašnjeg IDS-ovca Damira Kajina, Kukuriku konglomerat broji 78 ruku u Saboru. S troje SDSS-ovih zastupnika, ukupan zbroj penje se na 81, što koalicijski brod čini poprilično sigurnim za plovidbu uzburkanim recesijskim morem.

Samo naizgled, tvrdi šef Hrvatskih laburista Dragutin Lesar. Nasuprot ovom statičnom pogledu na politiku, on upozorava da svaka sadašnja matematika može postati poprilično klimava kategorija ako građanima prekipi i iziđu na ulice.

– Tada svi padamo i karte se ponovno miješaju. Tek tada će se vidjeti tko će doći na tom valu, a koga će on otplaviti – ističe Lesar.

I HDZ-ovac Jandroković smatra da će do raspada koalicije doći zbog pritiska izvana, ne iznutra.

– Kukuriku koalicija se, nakon propasti Plana 21 koji je bio njihova programska podloga, pretvorila u savez isključivo zainteresiran za ostanak na vlasti. Oni žele opstati samo da bi zadržali fotelje – ističe Jandroković, koji je uvjeren da će Vlada pasti ako gospodarski i socijalni problemi dodatno eskaliraju i ako prosvjedi paraliziraju zemlju do te mjere da sruše i samu Vladu.

Lesar je uvjeren da takav scenarij Banski dvori mogu izbjeći ako Milanović promijeni svoj program i posluša stručnjake poput Ljube Jurčića i Željka Lovrinčevića, koji tvrde da se kriza ne može riješiti bjesomučnim rezanjem. U Vladi se ponašaju poput krojača koji nam stalno krati hlače. Na kraju ćemo svi završiti u šorcevima, a vani je hladna, recesijska zima, zaključuje Lesar.

3. SDP IMA VEĆI KOALICIJSKI KAPACITET OD HDZ-a
Sve ono što je godinama bila ključna Sanaderova prednost sada se, stjecajem okolnosti, može primijeniti na SDP-ov tabor. I to ne toliko zbog snage aktualnih političkih partnera. HNS-ov rejting je na povijesnom minimumu, HSU ima ograničen broj birača, IDS je također na nacionalnoj razini minorna stranka. I HDZ ima partnere slične težine u HSP-u, HSS-u, Bloku Umirovljenici zajedno... Prednost socijaldemokrata je što, u nekom novom preslagivanju karata, mogu privući jake partnere koji se sada nalaze izvan koalicije, u prvom redu Laburiste.

Koliko god Lesar igrao ulogu žestoke oporbe aktualnoj Vladi, neosporno je da za njega HDZ još uvijek nije opcija. U slučaju novih izbora i lošijeg rezultata SDP-ova saveza na njima, Milanović će uvijek moći Lesaru ponuditi ulazak u Vladu. Pritom će biti svjestan da su Laburisti rasli prvenstveno zahvaljujući razočaranju SDP-ovih tradicionalnih birača, a Lesar će, u to nema nikakve sumnje, tražiti velike ustupke, kako programske, tako i kadrovske. Njihov ulazak u koaliciju svakako će biti predmet pregovora, no Milanović će s Laburistima barem moći razgovarati. HDZ najvjerojatnije neće imati ni tu mogućnost.

Laburisti u Saboru imaju šest zastupnika, a ako zadrže sadašnji rejting od desetak posto – ili ga čak i dodatno povećaju, što u recesijsko vrijeme nije nemoguća misija – Lesar bi u novom sazivu Sabora mogao računati na 12 do 15 mandata. A to je već pozicija za razgovore o strateškom partnerstvu, ne više sa sitne trgovine.
Sličnu bi kombinaciju mogao izvesti i Karamarko s Glavaševim HDSSB-om. Ako bi, naravno, slavonski radikali uspjeli zaboraviti tko je uhapsio, zatočio i osudio njihovog ratnog heroja čije im ime i danas, četiri godine nakon presude za ratne zločine u Osijeku, donosi solidan broj glasova na svakim izborima.

4. NE POSTOJI SNAŽNA INTELEKTUALNA ELITA KOJA BI VLADU POZVALA NA OSTAVKU (I ČIJA BI SE RIJEČ SLUŠALA)
– U Hrvatskoj nema intelektualnog kruga koji bi se iz drugoga plana brinuo da zemlja ne otklizi u neželjenom smjeru. Kada su krenuli prosvjedi u Sloveniji, upravo ta intelektualna elita počela je nagovarati jednog po jednog zastupnika vladajuće Janšine koalicije da uskrati potporu Vladi. Tražili su naprosto da se sami raspuste, kako ih ne bi raspustio narod s ulice. E, toga mi u Hrvatskoj nemamo: nama ulica može srušiti Vladu, ali neće biti nikoga tko će moći reći što nakon toga – objašnjavao nam je ovih dana Ljubo Jurčić, ekonomski stručnjak i nekadašnji premijerski kandidat SDP-a, referirajući se na poteze koje je u susjednoj Deželi iz sjene vukla skupina okupljena oko nekadašnjeg slovenskog predsjednika Milana Kučana. Ista grupacija izdnjedrila je i novu premijerku Alenku Bratušek, u nadi da će se ona bolje nositi s izazovima kriznih vremena.

Možda Nacionalni forum prof. dr. Nikice Gabrića, poznatog hrvatskog oftalmologa i zvijezde nekadašnjeg Socijalističkog saveza, može odigrati takvu ulogu, no za nju treba puno više od nekoliko javnih tribina i uvijek prisutnog koketiranja s ulaskom u aktivnu politiku. Predsjednik Ivo Josipović – koji je podržao rad Foruma upravo zbog toga što u Hrvatskoj više ne postoji prostor za razgovor ni strateško razmatranje ključnih nacionalnih pitanja, od gospodarske do demografske politike – mogao bi prisvojiti dio tog autoriteta, no on se za sada strogo drži gabarita svojih ustavnih ovlasti. I očito ne želi riskirati da mu Milanovićev SDP uskrati svoju stranačku etiketu uoči njegove bitke za drugi predsjednički mandat.

5. SDP MOŽDA PRATI GLAS NESPOSOBNE, ALI NE I NEPOŠTENE STRANKE
Socijaldemokrati još uvijek u tolikoj mjeri nisu inkriminirani kao lopovska garnitura. To je veliki kredit i prema biračima i prema potencijalnim političkim partnerima, pogotovo ako se s druge strane nalazi HDZ kojemu domaći sudovi sude zbog izvlačenja državnog novca u privatne džepove. Nije riječ o tome da u SDP-u sjede listom poštenjačine, nego prije o tome da su socijaldemokrati toliko dugo bili daleko od Banskih dvora da se nisu mogli ni naći u prilici da ih ulove s prstom u pekmezu. Primjer zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, kojemu su godinama i Ivica Račan i Zoran Milanović držali stranu unatoč svim korupcijskim aferama, pa i slučaj ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine, koji je nota bene prekršio Zakon o sukobu interesa, pokazuju da ni SDP nije imun na korupcijske marifetluke i protuzakonito ponašanje.

– Afera bivšeg ministra turizma Veljka Ostojića teška je 25 milijuna kuna, a “Fimi medija” 30 milijuna. Jakovčić optužuje Kajina i Žufića da su sudjelovali u mešetarenju sa zemljištem, što su slučajevi koji još nisu istraženi. SDP kao da ništa nije naučio iz našeg iskustva i nakon godinu dana vlasti definitivno je izgubio kredibilitet da govori o poštenju – kaže Jandroković. I sam je svjestan koliko je teško vraćati izgubljeno povjerenje birača. Bio je šef zagrebačkog HDZ-a u gradu u kojemu ta stranka ne uspijeva ostvariti zamjetniji rezultat posljednjih 18 godina, još od poznate zagrebačke krize iz 1995. godine i tvrdoglavog odbijanja Franje Tuđmana da prizna legalno izabrane oporbene gradonačelnike Zagreba.

– Znam da je vraćanje vjerodostojnosti težak i mukotrpan posao, no mi u HDZ-u smo na njega spremni. Jasno smo osudili korupciju, otvoreno zagovaramo politiku čistih ruku. To će sigurno dati rezultate – uvjeren je Jandroković.
Ipak, bez obzira koliko se trudili, HDZ će još dugo vremena nositi stigmu stranke kojoj se sudi za korupciju. A takvima birači, nakon što su ih jednom iznevjerili, u pravilu teško daju povjerenje da ponovno upravljaju državnim financijama.

Ili se za njega moraju puno više namučiti.

marina karlović sabolić

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Imam frenda koji je prije dva mjeseca odlučio prestati konzumirati (domaće) medije. Sada, kaže, dobro spava, ima urednu stolicu, seksualni život mu se popravio, ne treba mu više ni joint nakon dolaska s posla.

Bilo mu je, kaže, naprosto preuzbudljivo, preekskluzivno i prešokantno. Konkretno, čovjek je freelancer u jednoj još uvijek dobrodržećoj branši i posla ima. Situacija s poslom i karijerom mu je, kao freelanceru, uvijek ista – bila kriza ili ne, projekata može biti i ne biti i nikad ne zna što će raditi za pola godine. Paradoks je bio u tome da se našao u situaciji u kojoj posla ima više nego prije pet godina, a osjeća se lošije, nesigurnije, napetije. Jer kad god bi otvorio novine ili pogledao vijesti, tamo bi naletio na šokantne i ekskluzivne vijesti o tome kako je pitanje trenutka kad će cijela naša ekonomija krahirati, a svi mi skupa završiti gladni i bosi na cesti. Tako i kolege, pa bi sutra na posao svi došli sjebani, nervozni i rastureni iako rade isti posao kao i prije pet godina, za jednake novce. Pitanje je samo hoće li poslodavac iskoristiti ovo njihovo mentalno stanje i smanjiti im plaće znajući da se "zbog dramatične situacije u zemlji" neće puno buniti.

Ne bih volio da se ovo iščita kao još jedno palamađunje o medijima "koji šire crnilo dok situacija uopće nije loša". Ekonomska situacija je daleko od bajne, nije ni nešto pretjerano obećavajuća i baš bi zato bilo poželjno da se mediji bave informiranjem, a ne šokiranjem i uzbuđivanjem javnosti proizvodeći permanentno stanje visoke napetosti, u kojem informativne emisije izgledaju kao epizode sapunica, pa je svaka druga vijest ekskluzivna, dramatična i šokantna da imaš osjećaj da će u sljedećem nastavku sve skupa eksplodirati. A neće nego će se stanje "uzbuđenosti i šokiranosti" forsirati još milijun epizoda.

Kad ukucamo u Google riječ "šokantno", dobijemo 3.320.000 rezultata. Kad ukucamo riječ "ekskluzivno", dobijemo 4.260.000. Kako se u ovom ludilu ekskluzive i šoka uopće informirati? Teško i nikako.

Ovo ludilo, u kojem se više igra na emocije čitatelja i gledatelja nego na razum, posljedica je prepuštanja medija slobodnom tržištu, pa njihov cilj postaje skupljanje što većeg broja konzumenata, a tek onda njihovo eventualno informiranje. A, naravno, najlakše ih dobiješ na emociju, pa im prodaješ samo efektne, emotivno nabijene stvari.

Što se dogodi kao posljedica? Dogode se Dragutin Lesar, Ruža Tomašić, Tomislav Karamarko, Zdravko Mamić, veseljaci iz HDSSB-a i slična ekipa, koja ovakvo tragično stanje medija krene zloupotrebljavati, pa im servirati sve same "ekskluzivne i šokantne" voleje. Samo da se talasa i da mi je faca na televiziji.

Pa je Lesar planirao tužiti premijera za veleizdaju, može li šokantnije, pa Karamarko uz pridružene braniteljske udruge traži ostavku premijera za svaku pizdariju, pa se veseljaci iz HDSSB-a ubijaju od smišljanja efektnih, provokativnih i prvoloptaških fora doživljavajući Sabor kao pozornicu za svoje performanse, pa Mamić udara po Jovanoviću Srbinu, a Ruža Tomašić izvali ono što izvali. I eto ti cirkusa, eto šoka i nevjerice, eto mesa za naslovnice i zgražanja. Kad tome dodaš "povijesnu" utakmicu Srbije i Hrvatske, imaš osjećaj da će rat za deset dana. A ne dogodi se ništa. Mamić priveden i pušten, Ruža je isto na pragu zaborava, utakmica prošla s regularnom dozom incidenata, premijer nije dao ostavku... Nastavljamo dalje čekajući tko će i što sljedeće šokirati, pa da se nastavimo nervirati i živjeti na rubu.

Prošli tjedan je stvarno bio vrhunac ovog ludila – svaka tema je bila pitanje života i smrti – hoće li Mamić završiti u zatvoru jer je rasistički vrijeđao Jovanovića, je li Domovinski rat bio građanski ili ne, tko je u Hrvatskoj gost, a tko ne, što premijer zna ili ne zna o Finskoj, hoće li DORH privesti Sinišu Mihajlovića zbog stare izjave talijanskim medijima, je li Stanimirović četnik, hoće li utakmica biti prekinuta ili ne... Hrvate je najlakše emotivno nadražiti kad su Srbi u pitanju, pa je svaka ova tema dobila svoju naslovnicu i tretirala se kao životno pitanje.

Za to vrijeme smo se propustili informirati o novom rebalansu proračuna, o novom ministru turizma kojeg bi svaki investitor poželio za zeta, o davanju autocesta u koncesije, o sudbini radnika Brodosplita, o novom Zakonu o radu, o situaciji s visokim obrazovanjem i o još malih milijun tema u kojima nema Srba. Te teme će se pokriti tek kad oveća skupina građana s transparentima blokira tvornicu ili ulicu. Tek tada se ove teme napune nužnom dozom emocija, tužnih životnih priča i drama dovoljno intenzivnih da se spucaju na naslovnicu ili u dnevnike. Do te točke, to su nekakvi dosadni procesi, nije zanimljivo, nije dovoljno dramatično, nema elemente sapunice.

Što se dogodi kao krajnja posljedica? Dogodi se incident u Kistanjima, jer klinci ne razumiju što je medijska histerija, dogodi se ekipa s početka teksta, koja s grčem u želucu ide na posao spremna pristati na sve uvjete poslodavca. Naši cirkusanti i mediji, koji im daju prostora, to kao da ne vide. To se odvija daleko od desetak zagrebačkih ulica i zgrada u kojima traje bjesomučan rat za fotelje i čitatelje.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Ministar financija Slavko Linić uspio nas je zadužiti još za 1,5 milijardi dolara.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Nek se nađe...

_________________
"Nikad ne dijelite rov sa nekim tko je hrabriji od vas!"

"Ne volem, nikog lutko, takva mi je narav, kao odžak star i garav..." E tako nekako i mene ovih dana, kao i Đoleta, nerviraju svi. I vlada i oporba i poslodavci i radnici i sindikati i investitori kojih nema, a posebno oni kojih ima, i vjernici i nevjernici, i bogati i siromašni, i pacijenti i doktori i... ma, svi.

Nakon više od godine dana nove vlasti "odasvud samo čuješ daj mi, il' se prosi il' se zajmi...", kako pjeva Balašević - eto i država nam se opet zadužila, i to "jako uspješno", što je izraz koji jako uspješno nervira. Više od toga nerviraju me samo kritičari tog zaduživanja, jer ili nemaju pojma kako bismo drugačije otplatili dugove koje pokrivamo novim zaduženjem, ili su zapravo krivi za to što smo se uopće zadužili, pa bi zato trebali biti kuš. A kuš bi trebala biti i vlada jer joj se bliži polovica mandata, a da još uvijek nije povukla nijedan potez koji ne bi povukla i Kosoričina vlada, barem što se tiče gospodarstva, radničkih prava, odnosno smanjivanja istih, otpuštanja, sanacija i ostaloga...

Eto recimo, propisno mi je digao tlak ministar Mirando Mrsić, koji je najavio uvođenje fonda za otpremnine. Rečeni bi fond trebao poslodavcima pomoći u isplati otpremnina radnicima koje otpušta. Poslodavac bi radniku uplaćivao u fond određeni iznos svaki mjesec i kad ga više ne bude trebao, taj novac bio bi radniku na raspolaganju kao otpremnina. Radnik sretan jer ipak dobije nešto, poslodavac sretan jer će mu se za iznos koji daje u fond smanjiti davanja državi na plaću radnika. To zapravo znači da je svoju obvezu davanja otpremnine prebacio na državu, koja će novim zaduženjem pokriti manjak koji nastane manjim doprinosima. Drugim riječima, odustali smo od toga da poslodavce natjeramo da posluju tako da su dužni biti sposobni ispunjavati svoje obveze, među kojima su i otpremnine za radnike, a očito, odustajemo i od ideje da će gospodarstvo ići na bolje, pa valja pripremiti teren za masovna otpuštanja i riješiti problem otpremnina...

Jer investitora nema, a i onih kojih ima, bolje bi možda bilo da nema. Sve što se u nas najavljuje kao investicija sigurno ima studiju isplativosti – za investitora. Ono što nedostaje jesu studije isplativosti za nas, za građane i za državu. Vezovi za megakruzere omogućit će Splitu, recimo, da postane krasna kulisa za turiste koji svoj gušt plaćaju nekome drugome, ali osim gužvi po gradu, poput onih u Dubrovniku, ne vidim da donose baš neku lovu lokalnoj zajednici. Isto je i s golfom na Srđu – što bi trebala donijeti investicija u hotele, vile i golf terene, osim malog broja slabo plaćenih radnih mjesta? Gdje je tu cost-benefit analiza koja bi pokazala da će građani Dubrovnika imati od rečenog resorta koristi? Kao i megakruzerima, bit će kulisa golferima koji će pogledavati odozgo na zidine na kojima je snimana "Igra prijestolja".

Osobito me jedi argument da je investitor uložio velik novac u Srđ koji će mu morati biti vraćen. Zašto bi mu morao biti vraćen i zašto bismo mu ga morali vratiti mi? Ima zemlju, nek je proda, dobit će sigurno što je za nju i dao, a što se iznevjerenih obećanja tiče, nek se obrati onima koji su mu ih dali, a da pritom nisu razmišljali o tome da im je posao skrbiti za javno dobro i da prije toga nisu nikoga pitali slaže li se s time. Još me više nervira to što se za tu velevažnu investiciju raspituju iz Europske komisije, a da im nitko ne kaže da lijepo i krasno odjebu u dvoskocima, jer da je to lokalno pitanje o kojem imaju odlučiti građani.

S druge strane, BMW najavi da planira izgraditi tvornicu u istočnoj Europi i, nevjerojatno ali istinito, kompletna vlada NE počne kampirati u Dostlerstrasseu u Münchenu i BMW-ovim egzekjutivima dijeliti letke o ljepotama Hrvatske i prednostima ulaganja u Lijepu našu. Zašto?

Mada, "ne volem" ni ove što su "uvik kontra". Molim da mi netko objasni čemu bi plato Srđ trebao služiti. Trenutno je krasna ledina, doista. Možda bi se ipak mogla privesti i nekoj pametnijoj svrsi, pa makar i golferskoj? Kad pogledamo oko sebe i vidimo sve one nelegalno izgrađene viletine, devastirane javne površine, parkove prirode, pogašene tvornice i sve što smo uspjeli sje... u ovih zadnjih 20 i nešto godina, jasno je zašto su nam svima odiozni "investitori". Ali da BMW nekim čudom i odluči sagraditi svoju tvornicu u Hrvatskoj (a neće, nisu valjda blesavi), sigurno bi se našao netko tko bi prosvjedovao zbog korištenja kože u interijeru luksuznih automobila. A lokacijsku bi dozvolu dobili za sedam, osam godina, umjesto da im, primjerice, gradonačelnik Osijeka, grada u kojem je prije rata u proizvodnji radilo 34.000 ljudi, a sada ih radi svega 4.000, vlastitim rukama iskopa temelje za tvornicu.

A kad smo kod ovih što guraju, a nitko ih ne razumije, posebno me ovoga tjedna iznervirao premijer Zoran Milanović koji mi je, osim zbog toga što nije upotrijebio kičmu pri susretu s Barrosom, digao živac i time što je omogućio Gordanu Jandrokoviću da bude u pravu kad je rekao da se Milanović ponaša kao uvrijeđena frajlica. Da ponovimo, šef SDP-a i Vlade je napao Državnu reviziju jer je odlučila kazniti SDP zato što nije predao financijski izvještaj na vrijeme. Baš poput uvrijeđene frajlice, jer "drugi nisu bili kažnjeni ni kada su kasnili po dva tjedna". Pa je još najavio i da se SDP neće protiviti kazni, ali da će promijeniti zakon "jer to možemo". Baš krasno. Izvrstan primjer.

I šećer na kraju – nadbiskup Marin Srakić koji je novinarima kazao kako biskupi nisu morali čekati papu Franju da im drži lekcije o skromnosti. Njegova je izjava potaknula rasprave o postojanju Boga, jer mnogi drže da činjenica da ga u trenutku kad je izrekao pohvalu svojoj i općenito biskupskoj skromnosti nije spržila munja, nepobitno dokazuje da Boga nema. Drugi pak tvrde da se samo ne bavi sitnim ribama. Kako god bilo, da sam na mjestu pape Franje, ako misli nastaviti činiti da kardinali i biskupi izgledaju loše onako optočeni zlatom, pazio bih, da podsjetim na antologijsku scenu iz filma Kum 3, tko mi kuha čaj.

Dalibor Dobrić

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

22 godine od Krvavog Uskrsa

Na Plitvicama se danas nije pojavio nijedan od trojice predsjednika, Republike, Vlade ni Sabora, već su sva trojica poslala izaslanike.

Josip Lucić, bivši načelnik Glavnog stožera OS RH, koji je te 1991. godine vodio Josipa Jovića i njegove suborce na Plitvice, prisjetio se detalja vezanih za samo provedbu akcije i političkih trenutaka iz tog vremena. Napomenuo je da je u to vrijeme specijalna policija čuvala sve važne ljude iz novoformirane države te Hrvatsku televiziju:

- Tu televiziju na kojoj se danas više govori o Drugom svjetkom ratu koji je završio prije 68 godina nego o uzrocima i posljedicama rata koji je uništio trećinu, a osiromašio cijelu Hrvatsku. Šteta i razaranje skoro su na razini ukupnog današnjeg duga. O tome se šuti, ali vođe pobunjenih Srba mogu danas napadati Hrvatsku vojsku i policiju i 18 godina od rata od svojih sunarodnjaka ne žele doznati gdje je više od 1000 nestalih hrvatskih građana i vojnika. Mi koji smo oslobodili domovinu moramo danas dokazivati da HV i policija nikada nisu bili prijetnja Hrvatskoj državi, građanima i demokraciji, a za to smo se krvavo borili i skupo to platili u zdravlju i životima naših suboraca. Mi smo svoje zadaće odradili, ali možemo pitati gdje su bili oni koji nisu bili u ratu, tko je osiromašio državu? Svrstavati nas branitelje lijevo i desno, bojati nas u crvene i crne, beskrajno je jadno, ali to govori o onima koji to čine, a ne vide milijunske otpremnine koje se isplaćuju direktorima koji su upropastili državna poduzeća. U borbi za domovinu rame uz rame borili su se unuci dombrana, partizana i ustaša. Mi smo se pomirili u zajedničkoj borbi za domovinu, ali ne bilo kakvu, nego slobodnu i demokratsku - poručio je general Lucić praćen gromoglasnim pljeskom.

Napomenuo je da su u mislima s braniteljima invalidima i obiteljima smrtno stradalih. Prozivao je pitanjima zašto nema braniteljskih liječilišta, centara za odmor na moru dok branitelji umiru od bolesti i ubijaju se, a istovremeno ogroman broj bivših vojnih objekata stoji nepušten. Pozvao je da se tim obiteljima vrati malo sreće i dostojanstva.

- Država se mora sjetiti onih koji su podnijeli najveći teret. Preostaje nam na ovakvim skupovima jasno reći: To je odgovornost nosioca vlasti, bivših i sadašnjih. Nakon 20 godina vidimo sve pogreške. Pogreške se moraju ispraviti. Jedino slobodan i otvoren razgovor o svim temema dovest će do rješenja. Strašan problem nezaposlenosti koji uništava obitelji i odvodi mlade u svijet može se riještit samo ako se prisili bahatu birokraciju na rad za opće dobro. Vlast mora slušati sve prijedloge i kritike i iz njih izvlačiti spoznaje i riješenja da bi izašli iz duboke krize koja uništava naše društvo. Prestanite otužbama, podjelama, i neprihvatljivim riječnikom tražiti alibije, to je već viđeno. Svi koji izazivaju sukobe vraćaju nas natrag. Ne dirajte naše svetinje, našu vjeru, kulturu i domovinsku žrtvu - kazao je general Lucić izražavajući nadu da će ovaj rani Uskrs uskrsnuti i razum svih koji obnašaju javne funkcije.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Novinar pred sudom. Da taj prizor ne mora nužno značiti alarm za opstanak medijskih sloboda znam kad god ugledam Sinišu Svilana, odnosno prizor sa suđenja nekadašnjem direktoru programa Nove TV zbog optužbi da je svojedobno primao mito za uvrštavanje nekih emisija u program. Zagrebački Županijski sud je prošlog ponedjeljka utvrdio da je Svilan uzeo 67.500 eura mita, i nepravomoćno ga proglasio krivim, što mu je donijelo i osam mjeseci zatvora koje može odslužiti radom za opće dobro, uz obvezu vraćanja primljenih eura u državnu blagajnu.

Istina, čovjek je samo prekopirao, ili kako bi se to reklo suvremenim žargonom, “kopipejstao” prokušane metode poduzetničke prodornosti iz prvih dana kapitalizma u samostalnoj Hrvatskoj tijekom devedesetih. No, recite vi meni, što ćemo sa Svilanovom odgovornošću za širenje medijskog žutila, od “Glamour Cafea” na HTV-u pa nadalje? Istina, najznačajniji epigon te vrste žurnalizma, “Red Carpet” Nove TV ukinut je, na svu sreću, prije nekoliko mjeseci, ali “izvanbračna djeca” Svilanovih emisija žive i dalje - recimo na TV Jadran, u formi emisije “Antidepresiv”, u kojoj se po ponešto razrijeđenoj recepturi “Red Carpeta”, u nedostatku velikih zvijezda, kao glavni gosti znaju pojaviti i lokalni gažeri, bendovi koji sviraju po vjenčanjima. E moj Svilane... Neke štete se neće dati samo tako sanirati, čak ni radom za opće dobro.

Na srbijanskim televizijama i dalje se prikazuju Farma (na Pinku) i Big Brother (na B92), u kojem Hrvatsku “predstavlja” Ava Karabatić, starleta u vječitom usponu. I što je tu vijest, što je tu tako dobro? Pa to što i dalje nema naznaka da bi neka od tih emisija mogla biti prikazana i kod nas, barem ne ove sezone!

Kad sam već spomenuo srbijanske TV-kuće, valja spomenuti jednu stvar na koju bi se mogli ugledati ovdašnji mediji: jutarnje mozaične emisije, poput “Dobro jutro, Hrvatska”, na tamošnjim televizijama idu jednako i vikendom kao i radnim danima, dakako, uz druge postave u studijima. Kad malo bolje razmislite, ima logike: sve one servisne informacije o stanju na prometnicama i vremenskoj prognozi najviše koriste baš vikendom, kad najviše ljudi putuje, kreće u prirodu, ili barem u šetnju. Uostalom, ako se već govori o višku ljudi na Prisavlju: dajmo im da rade! Gospodine Radman, prestanite se vaditi na kojekakve “objektivne okolnosti” u provođenju najavljenog restrukturiranja HRT-a.

I dok Svilana zbog njegova “poduzetničkog koda” znaju svi, Anu Horvatić i Sanju Smiljanić Grubišić, voditeljice i urednice “Potrošačkog koda” HTV-a vjerojatno ne puštaju preko reda ni u pošti ni u banci. Možda ih prepoznaju tek u kvartovskom dućanu, iako sumnjam i u to. One u kojekakvim modnim i ženskim revijama zapravo ne postoje, za razliku od više ili manje napuhanih zvjezdica domaćih televizija poput Petre Nižetić, Ive Šulentić ili Vlatke Pokos. Međutim, mora se priznati da Ana i Sanja rade solidnu emisiju za široki krug gledatelja u kojoj, gle čuda, nema političara i tema kao što je “koliki treba biti križ na Marjanu?”, ali je “prime time” termin potpuno opravdan.

Potvrdile su to i prošlog ponedjeljka, s prilozima o stanju na tržištu nekretnina, komplikacijama kod promjene tele-operatera... Već sam na ovom mjestu bio primijetio kako se, zbog specifičnih tegoba ovdašnje tranzicije, ova emisija na neki način prometnula u kroniku svih mogućih lopovluka i muljaža koje nadilaze usko potrošačku problematiku, no najmanje je zato kriv urednički tim “Potrošačkog koda”. Sumnjam da se u sličnim emisijama u uređenim državama europskog zapada bave, recimo, kamatarenjem, ali i to je realnost naših potrošača, dovoljno očajnih da posegnu i za takvim samoubilačkim oblikom zaduživanja nakon tko zna koje po redu odbijenice iz banke.

Ne zna se što je gore: imati u Europarlamentu Ingrid Antičević Marinović s onakvim znanjem engleskoga, ili Ružu Tomašić s ovakvim znanjem hrvatskoga, o osnovama politologije da ne govorim. Gostujući kod Aleksandra Stankovića u “Nedjeljom u dva” pravaška je čelnica potvrdila ispravnost nedavne teze kolumnista “Večernjeg lista” Milana Ivkošića, s kojim se inače u malo čemu slažem. On je, naime, nedavno konstatirao kako je njezin “uspon zapravo pad hrvatske politike”, i više govori o stanju u SDP-u, odnosno, HDZ-u, nego li o nekom artikuliranom programu bivše kanadske policajke koja je i kao mala htjela biti šerif.

Još jednom se potvrdilo: nisu splitski lokalni izbori toliko zanimljivi zbog inflacije kandidata ili zato što se od njih mogu očekivati neke velike promjene, nego zato što se opet kandidirao Željko Kerum. Pomislio je to očito i Mislav Togonal, urednik emisije “Nulta točka” posvećene predizbornom Splitu.

Vjerojatno je mislio: već je Kerumov dolazak u studio jamstvo show-programa. I bio je dijelom u pravu. Istina, Kerum je lupetao često nejasne fraze o “čoviku iz naroda”, nevješto izbjegavao nezgodna pitanja, nudio janjetinu i lubina za okladu Žarku Puhovskom, kojeg je familijarno prozvao Žarom, ali uz onakve suparnike, kao što su SDP-ov Ivo Baldasar i HDZ-ov Vjekoslav Ivanišević, i nije mu bilo teško voditi glavnu riječ. Baldasar se drži kao da ga je netko prisilio na sudjelovanje u kampanji, dok Ivanišević HDZ-ovim biračima dođe otprilike kao Hrvoje Hegedušić na koncertu kojega je, po svim očekivanjima, ustvari trebao održati Mate Bulić.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

I Sanader je Njemcima stao na žulj kada je Bavarska banka kupila Hypo banku i naletila na dubioze, a sada još jedan nadobudni mućkaroš koji se petljao u nešto što je rezervirano za malo veće igrače:

Nijemci podnijeli kaznenu prijavu protiv 'kralja hrvatskog vjetra'
Uskok je 14. ožujka ove godine primio kaznenu prijavu protiv bivšeg HEP-ova direktora Sektora za strategiju, investicije i korporativni razvoj Ante Ćurkovića, poznatijeg i kao "kralj hrvatskog vjetra"

Uskok je 14. ožujka ove godine primio kaznenu prijavu protiv bivšeg HEP-ova direktora Sektora za strategiju, investicije i korporativni razvoj Ante Ćurkovića, poznatijeg i kao "kralj hrvatskog vjetra", piše Energetika-net.

Prijava je podnesena i protiv njegova sina Tomislava Ćurkovića, supruge Jelene Ćurković, kćeri Ane Ćurković Ćurić, zeta Iljka Ćurića i Vladimira Matjačića. Ante Ćurković osumnjičen je da je kao HEP-ov direktor sebi i tvrtkama u njegovu vlasništvu ili vlasništvu njegove uže obitelji pribavio nepripadnu financijsku korist u projektima vrijednim 201,2 milijuna eura.
Tvrtkama osigurao dobivanje prethodnih elektroenergetskih suglasnosti

Prema prijavi, Ćurković je iskoristio svoj položaj i tim tvrtkama osigurao dobivanje prethodnih elektroenergetskih suglasnosti (PEES) za vjetroelektrane na području Hrvatske. Uz tu suglasnost tvrtke su mogle računati na uvrštavanje na listu proizvodnih pogona čiju će energiju operator energetskog tržišta (HROTE) otkupiti i platiti, pa se može reći da je riječ o dobivanju svojevrsne koncesije.

Prijava navodi da je Ćurković kao glavna osoba HEP-a za strategiju, investicije i razvoj raspolagao svim razvojnim podacima te tvrtke o najboljim lokacijama vjetropolja, što je iskoristio za sebe, odnosno tvrtke koje su osnovali on ili članovi njegove obitelji. On je iz HEP-a otišao 30. rujna 2009. godine, a od 7. rujna 2011. član je Nadzornog odbora Dalekovoda. Ante Ćurković portalu Energetika-net kazao je da ne zna ništa o kaznenoj prijavi.

"Postoji osnovana sumnja o kojoj sve ptičice u Hrvatskoj pjevaju već pet godina"

Prijavu je Uskoku podnijela njemačka tvrtka MCI iz Hamburga. – Ne optužujemo nikoga, ali smatramo da postoji osnovana sumnja o kojoj sve ptičice u Hrvatskoj pjevaju već pet godina i da bi je vrijedilo provjeriti. Konglomerat Ćurković poznat je svim klijentima s kojima smo razgovarali i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Austriji i moram vam reći da imaju vrlo loš imidž. To što oni rade smeta našim partnerima i nama, a ako je to javna tajna, onda smatramo da bi bilo dobro da se njome i Uskok pozabavi, ako ne samoinicijativno, onda na osnovi podnesene prijave. Smatramo da je Hrvatska dosegla određene pravne standarde i jako nas zanima što će se dogoditi s našom kaznenom prijavom – kazao je Michael Hermann iz MCI-ja.

vecernji.hr

_________________

MOD: SXK Nebula Zero Mini, Koopor Mini 60W, Cloupor Mini Plus
Atty: Taifun Kayfun Cubis HH.357